Kad sam bila u prvom razredu osnovne škole, učitelj nas je odveo na izlet gdje smo učili o prometu, kako biti siguran, na kojoj strani ulice hodati kada nema pločnika, značenje prometnih znakova i slične lekcije. Bio je to važan momenat jer upravo sam u to vrijeme po prvi put dobila dozvolu da pređem ulicu, i čak nekoliko njih, bez maminog nadzora. Zatim smo u parovima stali u kolonu i učitelj nam je rekao da iskoračimo na stranu za koju mislimo da je lijeva. Grupice su se formirale na obje strane, neka su djeca odlučno zakoračila dok su drugi čekali osvrćući se oko sebe i procjenjujući koga bi bilo najsigurnije pratiti. Nakon nekoliko sekundi, jedna grupa je prevagnula, prvo su im se pridružila sva neodlučna djeca a za njima i oni koji su već stajali na drugoj strani. Svi osim dvije djevojčice. Jedna od njih je stajala nepomično, dok se njena drugarica iz klupe nesigurno osvrtala, gledajući tugaljivo prema ostatku razreda. Nakon što je zaključio da smo svi donijeli konačnu odluku, učitelj je objavio da su samo dvije djevojčice izabrale pravu stranu. Naravno da smo otada svi pratili njih.

***

2010- 2020 je bilo interesantno desetljeće. Svijet nas je puno promijenio, mi smo promijenili svijet. Kad se čak šest znamenki u datumu promijeni, neizbježno stavljamo na vagu dobro i loše. I teško je reći što od tog dvoje odnosi prevagu. Jer, možda i nisu stvari tako pesimistične kako se nekad čine, ali loše vijesti putuju daleko brže i progonjeni smo slikama planeta koji pati. Jesmo li promatrači, sudionici, slučajni prolaznici? Kome odgovaramo, kome ćemo polagati račune? 

Možda je taj momak koji je prešao put s drugog kraja svijeta i stigao u moje dvorište neki kriminalac kojeg se treba bojati, kojeg bi najpametnije bilo otjerati. Možda je ta siromašna obitelj kojoj se skuplja novac za hranu zapravo grupa prevaranata koji redovito dobivaju pomoć. Možda je država odgovorna da se brine o ljudima, a ne mi pojedinci koji se brinemo o svojim problemima. Možda. A možda tjeram čovjeka slomljenog od puta, usamljenosti, hladnoće, nekoga tko je mogao dati svoj doprinos ovom svijetu, ali mojim okretanjem glave će biti uskraćen za još jedan trenutak mira, još jedno utočište. I možda ona obitelj nije najbolja na svijetu, ali je sve jednom malom djetetu koje ja odlučujem ne vidjeti, ne čuti, ne nahraniti. I možda živimo u sustavu koji ne brine za svoje najslabije. Ali kako to pravda mene?
U 2020tim želim činiti što više onoga što će učiniti blažom tišinu trenutaka u samoći. Gdje tuđa odobravanja i kritike ne dospjevaju. Tamo gdje nisam šminka, ni odjeća, ni predstave. Tamo gdje sam svoje ruke, djela i misli, ogoljena srž pred ogledalom. Gdje duboko osjećam da svi razlozi da odbijem pružiti ruku nekome, nisu opis te osobe nego odraz mene. “Ljubi bližnjega svoga” je završena rečenica. Ne dolazi s listom ograničenja i uvjeta. Svijet je sačinjen od opravdanja za stvari koje instinktivno znamo da nisu ispravne. Kultura je ono što nas izdvaja od prirode, civilizacijski produkt kojim težimo stvarima višim od instikta i pukih potreba. Ali problem nastaje kada postanemo zaljepljeni sekundarnim razlikama, poput nacije, rase ili klase i time pravdamo umanjivanje primarne vrijednosti - ljudskog života. Moj bližnji živi u Sarajevu, i u Jemenu, i u Australiji, u kući, garsonjeri i ispod mosta, sam ili u zajednici, stariji je ili u punoj snazi. To je jedina istina, sve ostalo je odvraćanje pozornosti od bitnoga.
U novom desetljeću se želim diviti svojoj snazi, a ne žaliti zbog svojih ograničenja. Jer imam toliko mogućnosti da budem najbolja verzija sebe, jer je toliko duša oko mene kojima mogu biti melem. Svaki dan u kojem udahnem je dar koji želim dijeliti. Mnogo lijepih planova imam za ovu godinu, putovanja, susreta, avantura. Ali mi se ne žuri. Radujem se što je tek početak siječnja, što je godina preda mnom, što, iako je hladno i pada snijeg, pred nama je proljeće i ljeto koje još nismo ni načeli.
Svemir je u meni. To je jedini svemir koji mogu obuhvatiti. Ali on obuhvata sasvim dovoljno. Ako ne volim mržnju, škrtost, diskriminaciju, neosjetljivost, indiferentnost, to je onda odgovor na svako moje pitanje. Sve što me frustrira i rastužuje u ovom svijetu, prvo moram iskorijeniti iz svog mikrosvemira, stvarajući gravitacijsko polje, slobodno od negativnosti. I onda ga širiti poput galaksije. Uvlačiti ljude unutra. Mržnja je kao piti otrov i očekivati da netko drugi umre od njega, kaže poslovica. U 2020.tim želim zdravije hraniti dušu i tijelo.
Kao dijete sam htjela biti glumica i odvjetnica kad porastem. Ne jedno ili drugo, jer nisam željela svijet osiromaštiti za jedan od ta dva moja velika talenta. Nisam, naravno, postala ni jedno ni drugo i naučila sam malo skromnije procjenjivati vlastite sposobnosti. Ali ono što želim biti u 2020.toj je biti ona djevojčica s početka priče koja ostaje na pravoj strani makar nasuprot cijelom razredu.

Piše: Ana Jugo

Fotografija: Iva Nikolić

Twitter